Legenda o čaju seže u davnu 2700. godinu prije Krista kada je kineski car Shen Nung slučajno otkrio napitak kojeg je nazvao „DAR S NEBA“.
Zbog zdravstvene preventive i zaštite od crijevnih bolesti car je zahtijevao da sva voda prije pijenja bude prokuhana. Sluge su mu u njegov vrt donijele posudicu s tek prokuhanom riječnom vodom za piće. Umoran, čekajući da se voda ohladi, car je nakratko zadrijemao. S obližnjeg grma u vodu je palo nekoliko suhih listova nošenih povjetarcem. Voda je ubrzo promijenila boju i obogatila se predivnom aromom čiji je miris nošen povjetarcem došao do careva nosa te ga je taj neobičan i njemu nepoznat miris probudio iz sna. Pogledao je svoju zdjelicu s vodom, pažljivo je promotrio, pomirisao i kušao. Napitak je bilo nježnog, ugodnog i osvježavajućeg okusa, a umor u cara je nestao.
Nakon rođenja legende put čaja sve se više širio svijetom, a 700-te godine prije Krista prešao je granice Kine i zaustavio se na jednoj od najpoznatijih stanica svog puta, Japanu gdje je posebna višesatna ceremonija spremanja čaja održana do danas.
Europa je čaj upoznala kopnenim putem preko Rusije, a morem su ga prvi donijeli nizozemski trgovci početkom 17. stoljeća. Čaj ubrzo dolazi u Veliku Britaniju, koja postaje najveći trgovac čajem u Europi i stvara aristokratski kult ispijanja poslijepodnevnog čaja uz kolačiće i male sendviče.
Otkrićem čaja ljudi su sve više spoznali da su biljke izuzetno ljekovite i učinkovite za ljudski organizam, te su praktički do industrijske revolucije biljke bile jedini način liječenja od raznih bolesti. Kao nekada tako i danas, ljudski rod koristi biljke u raznim oblicima od sirovih, suhih ili u obliku praška, a daleko najrašireniji oblik korištenja je onaj u čaju.
Stručnjaci kažu da je čaj jedino onaj koji se dobiva od grma čajevca, nama dobro poznatog iz dokumentaraca ili romantičnih filmova koji prikazuju eru kolonijalnog razdoblja u Indokini gdje žene obučene u sari na terasastim obroncima svojim rukama vrijedno ubacuju zelene listiće u košare na leđima. To su zeleni, bijeli, crni i žuti čaj čija „obojenost“ ovisi načinu sušenja i fermentacije listova jedno te iste biljke. Sve ostalo u šalici stručno možemo jedino nazivati uvarcima.
Pradomovina čajevca je indijska pokrajina Asam, a prije 4500 godina biljka je prenesena u Kinu, zatim Japan i južnije u Aziju. Uzgoj čajevca počeo je relativno kasno, s početkom kršćanske ere, a bilo je dugo potrebno da čaj postane nacionalno piće Kineza.
Svako podneblje ima bilje koje je ljekovito i s kojim se mogu riješiti razne boljke ljudskog organizma, naravno treba ga poznavati, a u tome prednjače tzv. travari. Domaće ljekovito bilje djeluje antibakterijski, antidepresivno, opuštajuće, regenerira, jača imunitet te pripomaže kod raznih zdravstvenih stanja. Biljke i čajevi su preteča današnjih medikamenata. Naravno, da bi biljke ljekovito djelovale trebaju se i pravilno pripremiti.