Put čaja učinio je i mnoge promjene u tradiciji življenja pojedinih naroda. Tako se čaj spravlja danas na mnoge načine i u nekim kulturama poprimio je kult ceremonije. Kinezi spremaju čaj s toplom, nikako vrućom vodom, Mongoli piju čaj u koji dodaju sol, razne mirodije i maslac, ruski čaj pije se s kriškom limuna, a sprema se vodom iz posebnih čajnika tzv. samovara dok se popularni južnoamerički čaj mate pije posebnih tikvica tokom cijelog dana, pa se nerijetko se ulicama u Argentini mogu sresti ljudi s tikvicom i cjevčicom kako ispijaju svoj omiljeni napitak. Turci imaju svoj čaj među kojima je najpopularniji onaj od jabuke ili crni. Crni turski čaj poslužuje se sa šećerom. U Indiji je popularan, osim mnogih biljnih kombinacija, chai koji se pije s mlijekom i mješavina je crnog čaja i mnogih začina. Tunis, Alžir i Maroko poznati su po čaju od paprene marokanske metvice koji se najčešće spravlja od svježih listova mente sa dosta šećera, pije se mlak i pravo je osvježenje u vrućim predjelima Sahare.

Unatoč svemu u povijesti civilizacija najviše su poznate dvije ceremonije čaja, ona japanska koja se razvijala stoljećima i engleska, puno mlađa, tradicija ispijanja čaja u 5 sati poslijepodne.

Japansku ceremoniju čaja utemeljio je budistički monah Yeisei koji je poznat i kao „otac čaja“. Ceremonija „Cha-no-yu“, u prijevodu „topla voda za čaj“ bazirana na Zen budizmu stara je gotovo pola tisućljeća. U japanu postoji poslovica „chazen icimi“ što znači „zen i čaj su jedno“. Kompleksnu umjetničku formu pripravljanja čaja opisao je irsko – grčki novinar Lafcadi Hern koji je u svoje vrijeme bio jedan od rijetkih stranaca u Japanu, a napisao je sljedeće: „Ceremonija čaja iziskuje godine vježbe i prakse, u svakom svom detalju, ona je umjetnost, a obilježava ništa više nego izradu i serviranje šalice toplog čaja. Sama ceremonija mora se izvesti najuljudnije, najgracioznije, najšarmantnije, najsavršenije u svakom detalju.“

Čaj se najviše ispijao u posebnim čajanama – čajnim kućicama koje su svojim izgledom podsjećale na šumske kolibe. Prvotno je ceremonija bila rezervirana samo za više slojeve društva dok ga nisu prihvatili svi društveni slojevi. Plemenitaši su u početku pili najbolji čaj iz pokrajine Shizuoka pa je i dobio epitet „carski čaj“ jer si ga niži slojevi društva nisu mogli priuštiti radi skupoće. U japanskoj ceremoniji čaja sudjeluju svi, od gejši do samuraja. Za nju veliku važnost imaju čajnici, čaše, čajni pribor i estetika uopće.

Gejše su razvile posebnu tradiciju služenja čaja, kako se razvijalo društvo gubila se i važnost filozofije zen budizma i mijenjala ceremonija čaja. Svako usavršavanje ceremonije postalo je prestižem i znakom pojedinog staleža. Svoj doprinos ceremoniji dali su i samuraji, ratnici čvrste vojne discipline koji su odredili kruta pravila kojih se u Japanu i danas drže. Za njih je ceremonija ispijanja čaja bilo jedino slobodno vrijeme za opuštanje pa je stoga cijeli postupak bio vrlo spor i sve se odvijalo u potpunoj tišini. Uz jednostavni pribor ukras je bio jedino tek procvjetala grančica. Kako kaže veliki majstor japanske čajne ceremonije Kakuzo Okakura, ceremonija mora ostaviti dojam istančanog siromaštva. Danas se u Japanu u ceremoniji pripreme čaja najviše pažnje posvećuje pripremi zelenog čaja. Čaj mogu pripremati i muškarci i žene. Muškarac priprema čaj tako da prvo svilenom ljubičastom tkaninom obriše cijeli pribor dok kod žena takva krpa mora biti crvene boje. U „chawan-u“, zdjelu u koju se stavi čaj u obliku praha, dolije se vruća voda, pomiješa se tucalom da se na površini stvori malo pjene, a potom je čaj spreman za ispijanje. Domaćin koji je čaj pripremao nakloni se gostima i prvo ih ponudi tradicionalnim slatkim kolačićima od graška iza kojih se pije gorkasti čaj. Dok uzvanici smireno ispijaju čaj, domaćin opere pribor i obriše ga lanenom tkaninom. Na odlasku se nakloni gostima u znak zahvalnosti i isprati ih iz prostorije. Smatra se da je ceremonija uspješna onda kada domaćin uspije zadržati pozornost svih gostiju tokom trajanja cijele ceremonije.

Za razliku od japanske ceremonije,  englesku tradiciju ispijanja čaja u 5 sati poslijepodne  s puno manje pravila uvela je Ana Vojvotkinja od Bedforda. Ova plemenitašica dosjetila se organizirati čajanke na kojima će se služiti sendviči, kolačići i čaj. U visokom društvu takva tradicija održana je do danas pa se uz kolačiće najčešće poslužuju manji sendviči punjeni sirnim namazom i svježim krastavcima, ali ima i puno varijacija na temu. Sredinom 19. stoljeća kasni poslijepodnevni ili ranovečernji čaj pretvorio se u izdašni obrok. Domaćini bi se natjecali u količini i izboru jela prema čemu bi pokazivali svoje imovinsko stanje. Japanci i Kinezi ovakvu ceremoniju smatrali su svetogrđem s obzirom na veliku količinu hrane, zaslađivanje čaja ili dodavanje mlijeka, za njih engleska ceremonija čaja barbarski je čin prema ovom „svetom“ piću.